Pokušati opisati TransAlp u što manje riječi. Iskusi život bicikliste. Ako prvog dana još i živiš u realnom svijetu ubrzo te dnevna rutina odvede u svijet gdje postoji samo bicikli, hranjenje, spavanje i fiziološke potrebe. Ujutro je najvažnije dobro se iskenjati, navečer naspavati, tijekom dana voziti najbrže što možeš, a nakon toga servisirati bicikl. Za svakog biciklistu rekreativca ovo je osam dana tijekom kojeg žive svoj san. Postaju pravi biciklisti, čak i više od profića za koje je TransAlp samo još jedan dan u uredu. Jer profići spavaju u finom hotelu blizu starta, a timski mehaničari im peru i servisiraju bicikle nakon svake etape. A za to vrijeme obični biciklisti jedu na beskrajno jednoličnom pasta partyu i spavaju u napučenom kampu ili udaljenom privatnom smještaju i sami si nakon svake etape moraju prati bicikle i onda najčešće i sami servisiraju bicikle. Život je veoma jednostavan tih osam dana. Vi i vaš bicikl.
Naš put započeo je kada smo uplatili 625 Eura startnine po glavi i počeli se pripremati za trku. Taj najduži dio puta imali smo razne dvojbe, strahove, ozljede. Nakon što smo na Žumberku izveli jednu simulaciju TransAlp etape i riknuli pitali smo se kako ćemo uspjeti izvući osam takvih etapa. Na naše oduševljenje, barem se nismo morali brinuti oko opreme. Keindl-Sport nas je opremio prije puta novim dijelovima po našem izboru. Bero se kao tehnički potkovaniji u ekipi odlučio za gume, a ostale pojedinosti su bile novi lanac i kazeta, zamijeniti poluraspadnute pedale, pakne…
18.7. – subota, otkazana 1. etapa
Dan prije trke, u Petak krećemo na put. Autom, koji odjednom krepava, iako je upravo izašao iz servisa. Srećom imamo još jednog tutača u rukavu i uz malo pretumbavanja krećemo na put oko 9 ujutro. Cijelim putem išli smo ziheraški i to se pokazalo dobrim, jer je eto naš prerani dogovor omogućio da na vrijeme stignemo na prijave. Putem do gradića koji je ugostio start, Mittenwalda, pokupili smo droge u Sloveniji (gelovi za trku, aminokiseline i proteinski napitak za oporavak nakon trke, pošta u Brežicama, puno jeftinije nego da smo sve to kupovali u Hr) i stali u Ljubljani kod Žolna Sporta, kreatora naših lijepih dresova.
Bez zanimljivosti stižemo u Mittenwald, malo njemačko mjestašce nadomak austrijsko-njemačkoj granici. Ovo mjesto koje cijelo izgleda kao da je sa razglednice, lijepo ukrašene stare drvene i kamene zgrade i mali uredni trgići, svake druge godine ugošćuje start Trans-Alpa. Drugo mjesto iz kojeg starta TransAlp je Fussen pa tako i ruta biva različita svake godine s iznimkom posljednje etape i cilja u Riva del Garda.
U Mittenwaldu zatičemo milijun biciklista, svi se užurbano kreću u raznim smjerovima i nama treba neko vrijeme da se počnemo orijentirati prema putokazima koje su postavili (i postavljati će svaki dan) organizatori za lakše snalaženje. Prilikom prijave nitko ne pita za identifikacijske isprave (dakle u teoriji ako se netko ozlijedi ili iz nekog razloga ne može nastupiti lako će eventualna zamjena preuzeti odsutni identitet), plaćamo odmah za 8 dana u kampu i prijevoz sa cilja do starta (u Mittenwaldu ostavljamo auto na čuvanom parkingu) za nas i bicikle (dodatnih 17 eura po danu za kamp i 50 Eura za povratni bus). Nakon toga preuzimamo torbe za prijevoz stvari iz mjesta u mjesto (dok se mi vozimo biciklima naše stvari putuju organizatorovim kamionima) u koje moramo strpati sav alat, robu i klopu. U torbama nailazimo i na sponzorske letke, par lijepih bike vodiča po Tirolu, osam gelova po glavi i četiri bidona.
Zatim autom odlazimo do kampa, koji se taj dan nalazio u vojarni „Runolist“ i tamo obavljamo pripreme za sutra. Uljimo lance, bajkove stavljamo u Parc ferme (iliti čuvani prostor) i odlazimo na Pasta party i uvodni briefing. Meni sve izgleda malo prekaotično. Previše biciklista, previše ne predobre hrane, prebučna muzika. Jedne upute za ljude koji spavaju u hotelima, druge za one s vozačima i kamperima, treće za one koji spavaju u privatnom smještaju, četvrte za nas u kampovima (kampovi su ustvari razne dvorane u kojima se spava u vrećama). Uz pasta party dobivamo nove bidone koje nam daruje regija Karwendel. Kasnije ćemo sa smijehom ustvrditi da su ovi bidončeki od osam deci proizvedeni u Hrvatskoj, što se nažalost vidi i po nekvalitetnoj boji koja je počela nestajat s mojega bidona. Da tzv. balkanski sindrom krasi i narode sa mnogo boljim BND-om od Hrvatske vidjelo se i ovdje gdje su neki natjecatelji nemilice punili svoje ruksake bidonima.
Što se gurmanskog doživljaja tiče, ovaj uvodni party dao je naslutiti što nas očekuje. Drugorazredna pašta, poneki kolač i nešto voća. Za vegetarijance (tu sam se nekada i ja ubrajao, sad u nuždi pojedem i nešto mesno…) uglavnom ima neki bezmesni umak, kao što je prvi dan bio nekakav amalgam juhe iz vrećice i tijesta.
Sa partya nas je ispratio koncert za bičeve i harmoniku, zanimljivi lokalni orkestar koji podsjeća na stočarsku tradiciju ovoga kraja. Kratka šetnja po ovom nevjerojatno urednom gradiću koji izgleda kao da je složen iz Ravensburger Puzzla. Preuredan, prelijep, prezelen, prefino ukrašen. Srećom spavamo u vojarni udaljenoj desetak minuta biciklom od samoga centra. U vojarni počinje zamorna kamp rutina. Redovi u WC-u, hrkanje, prđenje, zvukovi, alarmi… Kako nisam bio preumoran te prve noći nisam baš ni najbolje spavao.
Budimo se među prvima oko 15 do 6, sa namjerom da izbjegnemo gužvu za doručkom. Putem do zgrade u kojoj se poslužuje doručak bivamo pošteno oprani kišurinom i probuđeni hladnim vjetrom. Okolna brda su zasniježena ko Sljeme pred Snježnu kraljicu, a mi mokri žvačemo prve od bezbroj tjednih muesla. Doručak je s par austrijskih iznimaka bio uvijek kombinacija peciva marmelade i neke sparušene voćke uz muesle.
Nakon doručka slijedi prvi od WC posjeta pred trku i sjedamo na bicikle da stignemo na start. Oblačimo na sebe svu toplu odjeću koju imamo, a opet nam je hladno. U Mittenwaldu živa pokazuje 3°C. I sad si mi mislimo kak ćemo se smrznuti, ali i kako će biti uzbudljivo voziti kroz snijeg… No, na startu preko razglasa objavljuju kako je etapa otkazana. Odmah upute za prijevoz do starta slijedeće etape. Busevi kreću za sat vremena za neke startne brojeve, za tri sata za više startne brojeve, a organizator savjetuje nas jadnike bez pratećeg tima da pokušamo žicati natjecatelje koji putuju kamperima za prijevoz tako da ne čekamo. Na našu radost ne moramo čekati autobus (naš visoki startni broj donio bi nam par sati čekanja), u kamper nas primaju jedni od brojnih Nizozemaca. Ovo je bila prilika da promotrimo koliko je zgodan ovaj način boravka na trci. Udobni kreveti, vlastita mala kuhinjica, mjesto za držati bicikle, jedino što se mora pronaći kamper i vozač dragovoljac koji će pratiti tim dok se vozi.
Dolazak u Reith bio je hladan i kišovit. Opet nam je hladno i zamišljamo kako bi nam bilo da smo stvarno izvozili etapu. Srećom sportska dvorana u kojoj je smješten kamp fino je temperirana i tu polako dolazimo sebi. Nas nekoliko timova koji su užicali prijevoz ovdje igra košarku i jede energetske šperploče predviđene za današnju etapu. Naša hrana i stvari još su na putu… Dan smo prekratili detaljnim čitanjem TransAlp vodiča i izležavanjem. Pasta party je puno gori nego jučer, prenatrpan šator sa više od tisuću ljudi. Vrhunac zabavnog programa je gledanje pokušaja Stefana Eberhatera u preskakanju novog austrijskog rekorda u skoku u vis sa biciklom. 1m i 20. Zijev. Sutra etapa počinje u 11 kako bi se atmosferske prilike poboljšale i snijeg otopio. U kampu polako pamtimo ljude. Stvarno ima ljudi odasvud. Južnoafrikanci, Kostarikanci, Belgijanci, Nizozemci, Šveđani, Norvežani, Danci, Honkonžani, Meksikanci i naravno najbrojniji Nijemci i Austrijanci te Talijani. Upadljiv je izostanak rekreativaca iz Francuske (nastupila je samo jedna profesionalka i profesionalac, francuski prvaci u MTB maratonu), kao da bojkotiraju TransAlp zbog zaobilaženja francuskih alpa…
19.7. – nedjelja, 2. etapa: Reith-Mayrhofen (skraćena)
55km, 2090m uspona, 3:18:12, 154. mjesto. 14°-24°C, max. brzina 70,3km/h
U Reithu smo u probavni sustav unijeli najbolji doručak TransAlpa. U malom hotelčiću bilo je sto vrsta peciva, kolača, kroasana, voća, čajeva….ma divota. Kiša i dalje malo sipi i nije baš pretoplo, no sad je otprilike 10°C. Prije odlaska na start u kampu treba spakirati torbe i predati ih za prijevoz do ciljnog odredišta. Ovo također obavljamo među prvima. Ostalo nam je par sati do starta pa ja uzimam košarkašku loptu i vrlo prikladno uspijevam izvrnuti gležanj skakutajući u SPD cipelicama. Dobro, za vožnju bicikla mi ne treba gležanj. Oko deset odlazimo na start gdje je već pošlihtana horda biciklista i njihovih upicanjenih bicikala. Dovoljno je reći da Berin titanski Cube izgleda kao prosječan bicikl, a moj alumijski Trek 8000 strši kao jedan od rijetkih aluminijskih bicikala sa samo prednjom suspenzijom… Drugi tvrdorepaši su uglavnom karbonci i titanci, a tek se među dvosuspenzionima može tu i tamo naći koji aluminijski sirotanović.
Prvi dan bi se ljudi trebali poredati u startnim blokovima po brojevima, no vlada opći kaos i oko nas ima i viših i nižih brojeva, jedino su profići u svojem zaštićenom bloku (drugih dana blokovi će biti strogo odvojeni po generalnom plasmanu). Spiker najavljuje trku i nešto u daljini čujemo kako je staza zbog vremena malo promijenjena i par sekundi prije starta iz zvučnika počinje treštati Highway to Hell AC-DC-a, himna TransAlpa koja svakoga dana u 9 sati znači da je vrijeme za okretanje pedala. Ovaj prvi start je nešto što ja još nisam doživio. 1200 biciklista koji se naguravaju po cesti. Dvije minute nam je trebalo da prođemo startnu crtu (vrijeme se mjeri čipom i računa se realno postignuto vrijeme) i tako sad desetak minuta se naguravamo po cesti kadli eto prvog makadama i tu tek slijedi kaos. Neki biciklisti se zabijaju međusobno, ruše se. Prizor podsjeća na izbjeglice koje bježe od nekog pokolja. Svi se grčevito bore za svaki pedalj prostora, iako duboko u sebi znaju da će uskoro krepati na uzbrdici. Gusjenica biciklista gmiže beskrajno sporo i mi ih počinjemo prestizati kroz travu sa strane. Na ovo se naravno gubi puno snage no alternativa je silaženje s bicikla svaki put kad ekipa krene gurati, a to je u ovoj grupi u kojoj smo se našli u prvoj etapi jako često. Posebno je smiješno bilo vidjeti ljude koji su bušili i trgali lance u prvih par kilometara. Kaj oni nisu sredili bicikl pred start? Nakon makadamskog uspona slijedi asfaltni spust na kojem se suočavamo sa novom nepogodom. Ljudima kamikazama. Velik broj ljudi koji se slabo penju, ili pak loše savladavaju tehnički zahtjevne spustove i singletrackove, ima samoubilački poriv nadoknaditi izgubljeno vrijeme na asfaltnim i makadamskim nizbrdicama. Tu se spuštaju beskompromisno i zastrašujućim brzinama. Mi zauzimamo defanzivni stil vožnje. Krilatica: malo sporije, ali u jednom komadu. Nakon spusta slijedi prvi pravi uspon na TransAlpu, uspon na Loassattel. Tu se povremeno vozimo i singletrailovima na kojima uglavnom prestižemo ljude. Takvo će uglvnom biti pravilo, na singletrailovima smo tehnički potkovaniji od većine ekipe s kojima se vozimo tako da prestižemo one pristojne koji nas propuštaju ili muku mučimo s onima koji nas blokiraju. Pred vrh uspona slijedi i prva okrepna stanica. Obilje energetskih pločica sponzora High-Five prerezanih na pola, voće, kolači, izotonik, voda i nešto badema i lješnjaka. Na okrepi je pravi džumbus, svi se guraju i trpaju gomilu stvari u džepove (posljedica je bila recimo to da zadnji prvog dana nisu imali više energetskih pločica). Slijedi novi spust, makadamski, a onda i asfaltni. Odjednom se nalazimo u grupi koja pegla ko luda, a onda odjednom cilj? Halo? Dakle etapa je bila skraćena za zadnji uspon i spust sa 2200 metara Geiseljocha gdje su još vladali zimski uvjeti. Ovaj put nam nije drago, jer ako je jučer stvarno bilo prehladno i evidentno preekstremno za rekreativni puk koji čini dobar dio natjecatelja na TransAlpu, danas je bilo ugodno za vožnju… U cilju smo ušli kao 250 par ukupno, 154 u muškoj kategoriji seniora, nakon samo 55,4 km (najavljeno je bilo 87km) i 2000 visinske. Za taj rezultat trebalo nam je 3:18.12,9 što je bilo više od sat vremena iza pobjednika. Rezultat nas je pomalo izdeprimirao, realnost u kojoj nas dobiva horda žena, starčeka i jedan gospodin s protezom dosta odskače od hrvatske realnosti gdje na maratonima zauzimamo respektabilna mjesta s pristojnim zaostatkom. Ovo je ipak neki drugi svijet. A i mnogi su se zaletili prvi dan. Za razliku od velike većine mi smo iz dana u dan konstantno popravljali plasman.
Na kraju ove skraćene etape čekalo nas je neugodno iznenađenje. Sada se trebalo odvesti 20 i kusur kilometara do Mayrhofena po asfaltiranoj biciklističkoj stazici. Sunce počinje pržiti, krajolik nije senzacionalan, a svima se žuri stići do cilja i meni je beskrajno naporno pedalirati. Na pravom cilju svakodnevna kombinacija voća (breskve, banane, lubenica, dinja, naranča) i sjemenki (Seeberger sponzor poklonio je tone badema, lješnjaka, grožđica i meni mrskog kikirikija) i nešto mineralne vode i izotonika. Nastavak dnevne rutine vodi nas nakon kratkog rekuperanja na pranje bicikala. Na ovom mjestu se u pravilu rade kilometarski redovi i uvijek se nađe neki koji pere i zadnju mrlju na bicikli. Ali zvjeri za pranje su moćne, voda šišti pod tlakom i ubrzo je na redu naš slijedeći svakodnevni zadatak. Pomoću organizatorovih strelica i karte koje dobivamo na kraju svake etape moramo pronaći kamp (dvoranu) gdje nas čekaju naše stvari. Onda slijedi tuširanje u najčešće mrzloj vodi, presvlačenje, eventualno pranje dresova i toaleta bicikala. Nakon čišćenja i podmazivanja lanca te eventualnog pohranjivanja bicikla u čuvanom Parc fermeu (u Mayrhofenu to je bilo nekakvo nogometno igralište, a još su na repertoaru bila teniska igrališta, klizališta, garaže…). Sada smo u pravilu već preumorni i najradije bi spavali, ali odlazimo na pasta party da nešto ubacimo u probavni sustav. U Mayrhofenu smo iskoristili i bazen koji je organizator ponudio natjecateljima. Plivaš, sunce prži, a oko tebe snježni vrhunci. Ostale bazene koje je organizator ponudio za sirote bicikliste nismo provjerili jer smo idućih dana bili preumorni za ulaganje energije u traženje bazena i močenje. U Mayrhofenu je na sreću bazen bio prigodno par minuta od pasta partya na kojem smo imali i par pića i mesa i tri vrste pašte, kolače i voće i puno mjesta u golemoj dvorani. Bez konkurencije najvelikodušniji grad je taj Mayrhofen (za svaki pasta party organizator je osigurao minimalni obrok, a svi dodaci bili su dar grada domaćina, neki su se iskazali, a neki…). Još jedno isprekidano spavanje sa kratkim rem fazama isprekidanim hodanjem, kašljanjem, hrkanjem i drugim zvukovima fiziološkog podrijetla.
20.7. – ponedjeljak, 3. etapa: Mayrhofen-Brixen
94,9km, 2131m uspona, 4:50:31, 162. mjesto, max. brzina 78,5km/h
Posljednji fini doručak na trci. Jeli smo u blagavaoni nekakvog pansiona. Opet obilje odličnog kruha, svakojakih čajeva, meda, pekmeza, voća. Slijedi priprema bidona i u mom slućaju litre mijeha kao osiguranja, te bjesomučna borba za WC ne bi li se riješili suvišnog fiziološkog otpada. Među prvima smo u startnim boxovima (taj dan smo kao opomenu zbog neevidentiranog ulaska u boks dobili uvjetnu kaznu od 10 minuta, prije ulaska u box moramo se javiti kontroloru na ulazu koji nas onda potvrđuje na popisu za naš box) ne bi li zauzeli bolje mjesto u boksu i tako izbjegli barem dio gužve i probijanja. Kako se nalazimo u najbrojnijem trećem boxu koji obuhvaća bicikliste od 75 do 175 mjesta u muškoj kategoriji, od 10 nadalje u ženskoj i super master kategoriji (zbroj godina iznad 100), i od 20 mjesta nadalje u miješanoj i master kategoriji, gužve su neminovne i okruženi smo ambicioznim amaterima poput nas koji se na startu bore za svaki pedalj…
Početak etape je asfalt. Prvo ravnica u kojoj se ko fol vozimo u zatvorenoj vožnji. Tu opet neki padaju i zabijaju se međusobno, a onda slijedi dugi uspon kroz kanjončić. Malo asfalta pa jedan lijepi singltrek uspon na kojem moramo gurati pri kraju zbog gužve i loših tehničara kojima smo okruženi. Onda opet izlazak na asfalt i uspon do Schlegeis umjetnog jezera na 1800 metara nadmorske visine. Put je asfaltni i vodi kroz nekoliko zgodnih osvijetljenih tunela. Inače što se krajolika tiče ne možemo reći da se bog zna čega sjećamo. Poneka livadica ili vodopad ostali su upisani u neke moždane stanice, no, uglavnom su stvarno predivni alpski pejzaži tek kulisa za vožnju bicikla. Iako je stvarno bilo nekih timova koji su polagano vozili i razgledavali okolinu te se fotkali na razgledničastim mjestima, oni su činili veliku manjinu i uglavnom su muku mučili sa dolaskom na cilj u limitu (toleriralo se kašnjenje i do sat vremena…). Uz jezerce nalazila se i okrepna stanica nakon koje počinje planinarski put kojim napredujemo dalje. Ovdje još jednom divljamo jer po vozljivom kamenitom putiću svi guraju. Ja malo divljam i prolazim sa strane, dok Bero uredno gura na parove razbrojs. Mene uskoro zaustavlja mali problem s malom šajbom, pa tako do pred kraj uspona i ja guram. Tamo se put spaja na široki gromadasti makadam po kojem već sve više ljudi vozi. Tu i prolazimo kroz par snježnih zapuha i na prijevoju Pfitscherjoch krećemo na makadamski spust prema nekom selu. Malo asfalta, pa malo livadica, pa opet asfalt. Sad se naganjamo nizbrdo i postižemo najveću brzinu na TransAlpu. 78 km/h. Nakon ravnice slijedi ganjanje po hupserastim asfaltiranim biciklističkim stazama. Ovdje gubimo par grupica i na kraju se šlepamo za jednim mješovitim parom prema cilju u Brixenu iliti po Talijanski Bressanoneu. S ulaskom u Italiju ciljni catering se osjetno osiromašio. Brixen je ponudio samo jogurtiće, suhe sendviče, malo mineralne i basta. Na Expou odlazimo do Shimanovog štanda gdje kupujemo XT malu šajbu za 10 Eura. Osim što je servisiranje bicikala (uz uvjet da ste bicikl sami oprali) bilo besplatno i ostale cijene na štandovima sponzora bile su i više nego popularne. Još da smo bogati… Bike wash se nalazi gdje i kamp kao i parc ferme i mjesto gdje nas čeka doručak. Ovo je rijetko zadovoljstvo. Tako odlazimo do sportskog centra gdje peremo bicikle pored atletske staze dok na njoj afričke gazele vrte nevjerojatno brze krugove. Ja kao trkač gledam opčinjeno te crne gastarbajtere dok Bero mijenja lančanik. Potom spremamo bicikle i odlazimo do grada. Brixen je prekrasan grad pun uskih uličica, primamljivih dućana i restorana. Mi sa svojim ograničenim budžetom odlazimo podebljati prehranu posjetom lokalnom supermarketu. Još se malo šećemo gradom, a onda je vrijeme za novu porciju pašte. Ovaj put nema za vegetarijance, samo siromašna porcija bolonjeza. Jedino što je bilo kolača u izobilju. Na briefingu saznajemo za uvjetnu kaznu zbog neautoriziranog ulaska u box i slušamo najavu najteže etape na TransAlpu. Etape do Santa Cristine sa 3600 visinske. Ubrzo nam se prispavalo pa odlazimo u sada već sparnu i prenatrpanu dvoranu.
21.7. – utorak, 4. etapa: Brixen-St.Christina
83,4 km, 3664m uspona, 6:21:13, 114. mjesto, max. brzina 58 km/h, 17°C-33°C
Još jedna nemirna noć s puno buđenja. U 15 do šest se dižemo i odlazimo na obližnji doručak. Izbor nutrijenata za doručak drastično pada. Od ulaska u Italiju imamo peciva, pekmeze i muesle uz pokoju sparušenu jabuku i bananu. Za piće čaj i kafa. Kao prilog muslama dolazi nevjerojatno masni tirolski jogurt kojeg jedva trpamo u usta. Jogurt ubojica. No, valja utrpati nešto u sebe prije starta. Ovo jutarnje šopanje tri sata prije starta bilo je osigurač protiv nenadanih napadaja gladi na početku etapa. Brzo se spremamo i predajemo torbe te odlazimo uloviti što bolje mjesto na ulazu u box. Tu srećemo uvijek ista lica, uglavnom parove koji su sporiji od nas ali žele biti u prvim redovima. S druge strane ima onih pametnjakovića koji uđu u box pet do devet i prijave se, a onda se proguraju ispod trake od boxa i odu do ograde koja se miče kod starta. I odu ispred nas naivaca koji čekaju sat vremena. Po mojim saznanjima nitko im nije probušio gume… U Brixenu po prvi put naslanjamo bicikle međusobno i tako ih ostavljamo u boxu dok ispijamo kavu u obližnjem kafiću. Isti koristimo i za posljednje pražnjenje, kao i mnogi drugi biciklisti. Start je uobičajeno kaotičan i najgore koncipiran na čitavom TransAlpu. Naime, kilometar nakon starta staza prolazi uski mostić preko kojeg se prelazi na uzak zemljani put. Na mostu je nastala opća guračina u kojoj su najgore prošli pacifisti poput nas. Tako se nakon mosta vozimo u grupi sa ljudima iz C boxa. Hvala bogu uskoro na dnevni red dolazi prvi brutalni uspon. Uski makadam s kratkim asfaltnim dionicama koje dosežu i 20 posto. Danas idemo puno brže nego prva dva dana i sa zadovoljstvom prelazimo mnoge timove. Dio TransAlpa je timski rad pa smo tako mi prerasporedili teret alata i rezervnih dijelova koje nosimo i tako prenijevši teret u moj ruksak uspjeli postići veću brzinu. Ovdje moramo napomenuti da smo imali jedne od najtežih grba na TransAlpu. Dok se većina natjecatelja vozila bez rukasaka, tek s kojom rezervnom zračnicom u torbici, džepu ili omotane oko rame, gelovima u džepovima ili bickama i tek osnovnim alatima (nerijetko su ljudi s puknutim lancem žicali alat za lanac, a jednom je jedan austrijanac žicao obični imbus), mi smo teglili i rezervni mjenjač, veliki set alata, lanac, zračnice, pumpu običnu, pumpicu sa CO 2 kartušama, šuškavac, navlake za ruke i noge, Bero je čak teglio prva dva dana i rezervni izotonik, dok sam ja na leđima imao mijeh sa litrom tekučine u pričuvi (pokazalo se da su dva bidona od litre bili dovoljni za sve osim najduže etape…).
Penjemo se prema najvišoj točki ovogodišnjeg TransAlpa, 2337m visoki prijevoj kod Schlutterhuttea. Jedno od rijetkih mjesta gdje sam zapamtio krajolik, oko nas stjenoviti vrhunci Dolomita i prekrasne livadice na kojima kravice i pastiri vode idiličan suživot. Nakon vrha slijedi kilometar obveznog guranja zbog zahtjeva uprave parka prirode da biciklisti svojim gumetinama ne uzrokuju eroziju tla. Iako mi se čini da su blokeji na sprintericama još gori, ja sam kao i većina vozača ovdje trčkarao uz bicikl, no bilo je par nadobudnih koji su vozili pa su zaradili jedinu diskvalifikaciju na TransAlpu, vozio je i gospodin s jednom nogom (i Pistorius protezom) koji nas je uzgred rečeno uredno dobivao svaku etapu, no njemu se zbog očitog razloga progledalo kroz prste. Inače bilo je još kazni od sat vremena za bacanje smeća po putu, iako smo mi stalno nalazili puno više ispijenih gelova po putu nego što smo vidjeli kazni na ciljnim listama…. Slijedi makdamsko-asfaltni spust na kojem tradicionalno gubimo par mjesta, no uskoro dolazi novi uspon i malo singletracka gdje se nastavljamo penjati u poretku. Kao posljednji uspon serviran nam je Passo Gardena. Prvo singletrack uspon na kojem jedan dio guramo, a onda serpentinasto penjanje po asfaltu koje podsjeća na etapu Gira d'Italie. Nakon prijevoja kratak asfaltni spust i onda kameniti singletrack prema cilju. Ovdje opet srećemo mnoge s poderanim gumama i prestižemo neke tehnički inferiorne timove. Na asfalt izlijećemo sa još dva tima s kojima se nesmiljeno naganjamo prema cilju u Santa Cristini.
Sada smo već u kolotečini. Malo hengamo oko cilja i kušamo što ima u ciljnom cateringu. Specifičnost Santa Cristine bio je sok od bazge, inače bezveze. Pranje bikeova, pronalazak kampa, mali servis, odlazak do parc fermea, klopanje uz pravi popodnevni pljusak. I brzo idemo spavati. Na putu do kampa koji se danas nalazi u rukometnoj dvorani pored nas prolazi i zadnji tim kojemu je trebalo 10 i pol sata za ovu etapicu. Odlazimo spavati i zamišljamo kako stravično mara biti timovima koji stižu u trenutku kada je ciljni prostor praktički nestao i koliko malo vremena za odmor oni imaju.
22.7. srijeda – 5. etapa: St.Christina-Sarnthein
82,2 km, 3305m uspona, 5:53:50, 118. mjesto, max. brzina 75,6 km/h, 16°C-34°C
Doručak u Santa Cristini bio je prilično oskudan i opet smo muku mučili s tirolskim duplomasnim jogurtom. Slijedi standardna rutina pred dolazak u boxove do kojih začudo ne dolazimo prvi. Start uobičajeni krkljanac, no za promjenu umjesto natjeravanja po ravnom staza ubrzo kreće strmo uzbrdo. Ovo nam puno više odgovara. Standardni zaletavači nakon par kilometara počinju curiti, a i sve više ljudi pokazuje znakove umora, dok mi i dalje vidljivo napredujemo i vozimo se u novom i bržem društvu. Nakon uspona slijedi predivna vožnjica po livadicama sa kojih nas kravice promatraju telastim okicama. Tu se po prvi put suočavamo s problemom „Rozika“. Dakle dvije neuravnotežene žene u roza dresovima, jedna brža na uzbrdici, druga na nizbrdici, u pravilu se nikada ne voze zajedno i nemaju vozačke kulture propuštati brže od sebe pa stvaraju čepove na singltrackovima, a onda divljaju i skviče kad ih prelaziš prljavom riskantnom linijom. Inače zabranjeno je razdvojiti se na udaljenost veću od dvije minute od partnera, no vidjeli smo mnoge koji su se vozili daleko od partnera i onda stajali pred mjernim tepihom kako ne bi zaradili kaznu. Na prelazu preko jednog potoka ja uspijevam zaobići Roziku 1 i skupinu zaglavljenu iza nje, no Bero ostaje iza. Spuštamo se u komadu 1600 visinske, malo singletracka, malo makadama, pa opet kameniti singl, Bero prolazi Roziku 1, prelazimo još nekoliko timova, pa opet nekakav blatni singltrek, pa asfalt i onda na ulazu u novi singl. Tu stižemo Roziku 2 koja bolje vozi nizbrdo, ali opet nas zadržava. Meni ovdje malo počinju popuštati kočnice. Evidentno se pregrijao moj 160mm prednji rotor tako da sam morao maksimalno pažljivo odvoziti kraj ovog beskrajnog spusta. Ipak prelazimo i Roziku 2 i na kratkoj ravnici prema okrepnoj stanici kočnice se hlade. Sada slijedi najduži uspon u povijesti TransAlpa. 1700 m visinske u jednom šubu, u manje od 15 km. Ovdje odlučujemo ići polako i pronaći nekakav idealni ritam. Prvih deset kilometara vozi se po strmom asfaltu. Sunce, pasje popodne. Vrućinu nam ublažuju navijači iz kuća pored puta koji nas velikodušno polijevaju šmrkovima, daju nam vode, navijaju. Nakon okrepe slijedi još nekoliko kilometara makadamskog uspona, a onda jedan zgodni singletrack za razgibat se. Opet prelazimo livade pa opet neki makadam , pa singletrack i eto nas na asfaltu koji vodi u cilj. Prije cilja jedna kratka uzbrdica i eto nas u novom kampu. Mala gimnastička dvorana. Odlučujemo maksimalno se odmarati pa nakon pranja bicikla odlazimo istog trena u kamp ležati. Onda idemo po prvi put izjesti rižu na pasta partyu. Naravno bilo je i pašte. Sada nas više brifing i predstavljanje pobjednika etape ne zanima. Odmah nakon hranjenja odlazimo posvetiti se odmoru. Polako uviđamo kako to izgleda živjeti kao profi biciklist.
23.7. – četvrtak, 6. etapa: Sarnthein-Kaltern
77,4 km, 3173m uspona, 5:58:21, 106. mjesto
Najbolje spavanje na TransAlpu. Iskoristili smo gimnastičke strunjače i na njima usnuli ko medvjedi. Za doručak opet bijeda, jedino bi izdvojili zanimljivo pecivo s kimom i naranče koje sam iskoristio za divljački iscijeđen svježi sok. Opet smo među prvima na startu i sada već rutinirano ostavljamo bicikle na startu i odlazimo pronaći prikladno svratište za kavu i fiziološke potrebe. Još jedan start koji gotovo odmah počinje uzbrdicom. Ovo nam se jako sviđa. Zaletavači su rjeđi i prije otpadaju. Opet se penjemo na preko 2000 nadmorske. Uspon standardno iz asfalta prelazi u makadam a onda u singletrack. Kratki spust, opet prelazak potočića pa nastavak uspona prema prekrasnom Kreuzjochu. Vozimo se prekrasnim puteljkom blago pa strmo uzbrdo u grupi koja zna voziti. Na vrhu prelazimo livadicu na kojoj postoji bezbroj čovuljaka od kamenja koje su napravili brojni planinari. Slijedi sisati spust na kojem mnogi gube bidone, buše gume , a neki se i navodno razbijaju. Taj dan su odustala dva od vodećih timova u kategoriji miješanih parova. Na ovom spustu ima stvarno svih mogućih podloga, blato, uski utabani putići, kamenje, rahli makadam, i na kraju asfalt na putu kroz Merano. Ovdje gotovo sustižemo veliku grupu koja je morala par minuta čekati da se podigne rampa preko željezničkog prijelaza. Sada počinje krvnički uspon. Odlično se penjemo i prelazimo brojne timove, no na kraju moramo otići u boks na fiziološku pauzu. Ovdje nas taman prestiže oveća grupica s kojom prelazimo šumicu kroz koju se mora nositi biciklu. Jedno kilometar veranja s biciklom. Neki nose bicikl na leđima, neki iznad glave. Povremeno je tako strmo da se ljudi biciklom služe kao štapom za hodanje. Kad opet sjedamo na bicikle ustvrđujemo da sam nekako uspio zapeti s mjenjačem za nešto tako da mi lanac nestašno preskače po kazeti. Malo se prepiremo oko budućnosti, ja bi vozio tako do cilja, Bero bi servisirao. Na kraju ipak nekako nastavljamo voziti po makadamu i opet sustižemo onu grupicu s nošenja. Taman dolazi novi singletrack gdje nas štopa jedan mješoviti tim koji se bezobrazno obrambeno vozi na nizbrdicama. Štopaju nas i još se ljute što ih pokušavamo preći. Iz pedesetog pokušaja ih prelazimo taman na ulasku u nekakav predivni zavojiti dio staze koji nas podsjeća na naš najljepši mtb maraton na Psunju. Prolazimo kroz nekakav bike park, opet kroz šumicu i naganjamo se s Belgijancima koji super voze. Izlijećemo na asfalt i u posljednjih par kilometara stižemo jedan sponzorski Cube tim koji je pokazao da iako ima amatera i rekreativaca koji su puno bolji od nas ima i sponzoruša koje su neshvatljivo loše. Ganjamo do posljednje uzbrdice. Krvavih pola kilometra do cilja gdje nas čeka najškrtiji catering na Transalpu. Moraš moliti da ti daju više od jednog jogurtića, sve osim osnovnih stvari se plaća. Od jada i izgladnjelosti odlučujemo se za mesni proteinski obrok. Kobasice i nekakva pljeskavica na žaru. Ja po ko zna koji put zaboravljam da sam donedavno bio vegetarijanac. Opet gužva na pranju bicikala. Temperatura je blizu 40. Malo se šećemo po prekrasnom Caldaru. Bajkoviti stari grad okružen Dolomitima. Jako lijepo, no mi smo preumorni za neki turizam. Ekspresno obavljamo još jedan pašta parti s malo pašte i odlazimo u krpe. Ovaj put spavamo pored prenapučene košarkaške dvorane, uz naše bicikle i tako si ušteđujemo vrijeme za odlazak do i od parc fermea. Tijekom dana smo saznali da se dogodila i prva krađa bicikala. Iz jednog hotela ukradeno je 12 bicikala.
24.7. – petak, 7. etapa: Kaltern-Andalo
74,6 km, 3007m uspona, 5:14:56, 102. mjesto, max. 56,9km/h, 22°C-40°C
Caldaro se pokazao kao i većina talijanskih domaćina vrlo škrt. Doručak je bio oskudan i loš. Odustajemo od mučenja s jogurtom i prelazimo na kombinaciju muesla s mlijekom. Psihološki prelazimo u fazu da nam se završetak trke čini realnošću. U potpunosti smo sigurni da ćemo završiti trku. Najteže etape su za nama, i ja tek sada nekako počinjem opušteno uživati u vožnji.
Start je opet na naše oduševljenje uzbrdo. Dugi uspon na još neko za nas bezimeno brdo. Lijep i sjenoviti asfalt pa makadam. Na kraju kako to često biva počinje nizbrdica. Što se popelo mora se i spustiti. Kakav spustić. Prvo kamenje, pa šumoviti singletrack, pa makadam, sve rahliji i kamenitiji. Kako smo napredovali u poretku više ne dolazimo u situaciju da na svakom spustu prelazimo dvadeset timova. Pri kraju ovog spusta vozimo se uz bok ženskom timu koji će završiti TransAlp na 7-om mjestu, po vremenu pola sata iza nas. No, cure se znaju voziti nizbrdo. Nakon što smo ih prošli na jednom tehničkom dijelu, tradicionalno opreznije izlazimo na asfalt i cure nas istog trena prestižu. Sada slijedi kratki uspon pa nova nizbrdica. Danas je temperatura debelo iznad 30. Polako zakuhavamo i na idućoj uzbrdici nas hvata jedna skupina u kojoj se nalazi još jedan ženski tim (koji se borio za to 7. mjesto) i pri kraju uzbrdice gubimo tu grupicu. Slijedi ravnica pa kratak spust kroz vinograde. A onda najveći raspad sistema na našem TransAlpu. Par kilometara asfaltne uzbrdice kroz nasade jabuka. Asfalt isijava i daje naslutiti kako je vrijeme za jaja na oko. Povremeno prolazimo kroz mlaz vode iz štrcaljka za navodnjavanje. Svejedno umiremo. Ovdje nas timovi prelaze kao po traci. A mi s noge na nogu. Pa stali malo. I onda strmi ulaz u mjesto Spormaggiore, dolomitsko Kuterevo, mjesto s utočištem za medvjede. Hvala bogu tu je i nizbrdica i silazak nizbrdo prema okrepnoj stanici. I inače smo bili među sporijima na okrepi, ali sada stvarno imamo piknik. Polijevamo se vodom, klopamo svega po malo, još malo se polijevamo. I polako prema uzbrdici. Prosječno 12 posto makadamske uzbrdice s par rampa od dvadeset i više posto. Isprva se vučemo, ali onda Bero isprovociran mojom ponudom da mu uzmem ruksak pronalazi snagu za odličan ritam. Sustižemo mnoge timove koji su nas prošli na okrepnoj stanici i neke koji su nas prošli na našoj kalvariji kroz jabučnjak. Iako je gospodin s jednom nogom izvozio čitav uspon, mi pri kraju silazimo na kratko. Tu ja imam kratak problem s prednjim mjenjačem koji mi misteriozno ne želi prebaciti na veću šajbu. No, pri kraju smo etape, slijedi samo lagodan spust i na pola puta mjenjač se probudio te veselo ulazimo u Andalo.
25.7. – subota, 8. etapa: Andalo-Riva del Garda
60,5 km, 1451m uspona, 3:32:04, 87. mjesto, max. brzina 54,5km/h, 13°C-35°C,
ukupno nakon 7 etapa: 35:09:10 i 106. mjesto
Andalo je definitivno bio najružnije mjesto koje nas je ugostilo. Dok smo u malim švapskim mjestašcima bili dobrodošli gosti koji daju finu injekciju lokalnoj ekonomiji, u Andalu je bilo vidljivo da više zarađuju na gerijatrijskom turizmu. Tako da im biciklistička karavana od dvije tisuće prljavaca ne imponira. Kombinacija Opatije i Varaždinskih toplica, opet škrti pasta party u kojem neka rospija nemilosrdno kontrolira da li si uzeo više od jedne mineralne. Jedino što smo za divnu promjenu imali i salate na meniju. Parc ferme je u podzemnoj garaži daleko od kampa koji se nalazi na brdu u još jednoj rukometnoj dvorani. U Italiji smo uglavnom bili osupnuti katastrofalnim uvjetima u dvoranama. Malo i nikoliko tuševa koji se redovno nalaze odmah pored zahodskih školjka koje su pak bez stolica i naslona, uvijek fali papira, odvratan svinjac kojem doprinosi činjenica da je jako toplo i mirisi su sve intenzivniji. Srećom ovo je posljednji dan trke i pretposljednji u kampu. Još malo i neki krevetac.
Ali valja još odvozit posljednju etapu. Prije toga bez konkurencije najgori doručak koji Andalo definitivno stavlja na dno liste domačina po gostoljubivosti. Standardno pražnjenje i po posljednji put iščekivanje devet sati i trenutka kada će nas Ejsi-Disi poslati u pakao. Gotovo je na neki način. Za zadnji dan organizator nam je spremio poseban start gdje svaki box starta dvije minute nakon prethodnog kako bi se izbjegla gužva na obližnjem singletracku. Ovo je možda pomoglo prvim boxovima, no naš najmnogoljudniji box je tradicionalno ponudio gomilu guranja i totalni krkljanac pred singletrack. Hvala Bogu uskoro je spust gotov i kreće zadnji dugi uspon. Potežemo kolko ide i prestižemo neke nove timove što nam govori da smo napredovali u poretku. Uspon je zabavan i lijepo ispresijecan povremenim korjenitim spustićima i traversama. Pri kraju postaje strmo korjenit. Tu nas pokušava ucmekati organizatorov crosser koji se jedva penje i baca pritom kamenčiće svuda oko nas i na nas, direktno u glavu. Ipak imamo kacigu. Probijamo se kroz timove kao kroz putar. Isti tempo probijanja ima tim Simon Bruder s kojima se borimo u ukupnom poretku. Imamo nekoliko minuta zalihe, no dečki su očito ostavili snage za kraj. Napokon počinje spust s kojim su nas plašili. Navodno teško vozljivi i jako strmi kameniti spust. Pogotovo kad je prethodnu noć padala kišurina. Stvarno je teško vozljivo, no mi pokušavamo svejedno voziti. Tu ja pri prelasku jednog gurača na jednoj kamenoj stepenici i padam po prvi put na TransAlpu, no Mango kaciga je odradila svoje. I Bero nije baš presretan kako nam gume drže na kamenju pa i mi počinjemo trčkarati gurajući bicikle. I tako prelazimo neke timove, no ima i nekih tehnički superiornijih koji nas prelaze. Među njima su i one cure od prethodnog dana. S lakoćom jure po kamenoj močvari. Wow! I oni dečki s kojima se borimo za mjesto nas prelaze, no i mi prelazimo gomilu timova. Povremeno vozimo a onda opet silazimo i tako sto puta do asfalta. Tu gubimo prvu grupu i do okrepne stanice vozimo sa jednim španjolcem koga partner čeka na okrepnoj. Tu mi po običaju kampiramo dok mnogi timovi lete i uopće ne uzimaju okrepu. Ostalo je samo 30 kilometara uglavnom nizbrdo i ravno. Pa dobro. Nakon okrepe prvo vozimo sami pa nas onda lovi mala grupa koju nekako držimo. Put prema cilju je dinamično ispresijecan nekakvim kratkim kamenitim putićima koje spajaju razne asfaltne dionice. Na tim grbavim kamenitim dionicama lovimo još par timova, još par ih buši, opet izlazimo na asfalt i predstoji još samo 5 kilometara do cilja. S nama je jedan tim čiji slabiji član otpada iz grupe, no na naše čuđenje njegov partner svejedno nam drži zavjetrinu i nateže do jaja. Polako bježimo njegovom partneru i tako zadnje kilometre idemo nekih 37 na sat u ugodnoj zavjetrini. Manje od kilometra prije cilja gospodin nas pozdravlja i miče se pričekati svog partnera. A kad ono on i čitava grupa na možda pedeset metara iza nas. I sad slijedi petsto metara divljanja do cilja. Usprintavamo u cilj taman ispred grupe. Daleko najbolji etapni plasman za zadnji dan. 86. mjesto. No sad to uopće više nije bitno. Stvarno je odličan osjećaj završiti nešto što smo prije gledali sa strahopoštovanjem. Malo se motamo po cilju gdje je opet dosta siromašan catering i nesnosna gužva. Mnoge natjecatelje došla dočekati neka rodbina, prijatelji ili seksualni partneri. Mi bježimo iz te gungule prema jezeru. Ovaj sjeverni kraj jezera Garda predivan je. Oko nas strme stijene, u daljini Dolomiti, a džinovski Jarun ugodno je prohladan, idealno za naše napaćene batke nakon 588 kilometara i 19000 visinske razlike. Puštamo znoj s naših predivnih Keindl Sport dresova da odpluta u jezero i tako rashlađeni klopamo uistinu ukusnu talijansku pizzu u hladu. Svuda oko nas ljudi na biciklima veselo se grle i voze se stazom koja je zabranjena za bicikliste. Ovo uznemiruje poslovičnog pravoljupca Beru. Polako iz nas isparuje voda. Temperatura je bezobrazno visoka pa odlazimo potražiti neki hlad i recimo hladni tuš u kampu. No, tuševi su na drugom kraju grada, ali barem je kamp totalno šminkerski u klimatiziranom kongresnom centru. Na vratima nas čeka poruka kako bicikle moramo uskoro predati na ukrcaj kako bi otišli na vrijeme za Mittenwald da nas čekaju dok i mi tamo ne stignemo. Ovo zahtijeva prethodno pranje bicikla. Naravno red na protupožarnim šmrkovima podsjeća na priče naših roditelja o jugoslovenskima bonovima za Trumanovo mlijeko. Vruće, vruće, vruće. Nakon pranja idemo predati bicikle, ali još valja okrenuti lulicu i skinuti pedale, mi samo okrećemo lule i pravimo se ludi… Bero s jezom u očima promatra kako njegov Cube-ić nestaje u kamionskom ždrijelu.
Nema tuša, ali jezero je tu. Jarun s milijun ljudi i malo ukusnijom vodom. Idealno mjesto za retrospekciju. Zadovoljni? Definitivno. Ušli smo u ovu avanturu sa puno respekta i čak malo straha. Izašli znajući da za nas nije bio neki problem završiti. Rezultat smo ganjali kao sekundarni proizvod, voljeli bi da smo dosegli prvih sto, ali i ovako smo sretni. Možda da je bilo još onaj jedan dan i neokrhnuta druga etapa…
Posljednji pasta party je nažalost opet na meniju imao paštu, no Riva del Garda se isprsila i sa jednim pečenim picekom za finishere. Nakon klope uslijedilo je veselo proglašenje pobjednika. Pogledali smo lica tih vanzemaljaca koji bi u Hrvatskoj bili nepobjedivi za svakoga. Neki su jako simpatični. Recimo pobjednici Švicarci od kojih je jedan redovno dolazio s tradicionalnom švicarskom kapicom na proglašenje, a bogami i Kristine Norrgard pobjednica u ženskoj kategoriji koja za svoj bicikl kaže da joj je super jer ima lijepe plave kočnice. Al kako vozi… Na završnom tulumu poteklo je i dosta alkohola, a vesela je finisherska družina slavila kraj pustolovine. Podijeljene su i finisher majice glavnog sponzora Jeantex. Majice se stvarno nije moglo kupiti. Svatko tko ju je dobio završio je TransAlp. I onda se plesalo i pilo.
Idućeg jutra uslijedio je i naš posljednji kampovski doručak, najbolji od ulaska u Italiju. Fina kavica, peciva, čajevi, za ljubitelje pizze bilo je i toga. Mi smo s jednim njemačkim timom prepričavali događaje proteklog tjedna i polako se mentalno vraćali u stvarni svijet. Novine? Vijesti? Krevet? Ljubav? Egzistencija? Dok smo se u 9 ujutro ukrcavali na autobus za Mittenwald bilo je točno vrijeme za još jedan Highway to hell, al nema više, prodano. Još jednom? Možda jednom…Transrockies, Cape Epic, La Ruta, Crocodile trophy, a onda možda druga varijanta TransAlpa, ona koja iduće godine ide kroz Švicarsku…
U Mittenwaldu smo u vojarni preuzeli bicikl, pronašli naš tutač, popiškili se i kraj.
Što se opreme tiče TransAlp je raj za svakog ljubitelja bicikala. Nevjerojatan izbor bicikala. Otprilike 50% bicikala su nama poznate marke poput Scotta, Cannondalea, Rocky Mountaina, Cubea, Orbea, Specializeda, Simplona, ali onda idu čudni Nevi, Lynskey, Joven, Moove itd. Puno je proizviđača koji koriste TransAlp za promociju svog branda pa sponzoriraju velike timove koji voze njihove bicikle. Većina bicikala su karbonci, a onda u podjednakom omjeru slijede titanci i aluminijski bicikli, a ugledali smo i jednog retro Ritcheya čeličnjaka. Odnos hardtail-full suspension je otprilike 50-50 s tim da među elitom prevladavaju lagani karbonski hardtailovi dok sporiji natjecatelji često voze aluminijske fulije.
Razina opreme je za naše standarde zastrašujuća. Ispod XT-a stvarno nismo viđali komponente, a najčešća je Shimanova XTR grupa. Tu i tamo koji Sram X0.
Kočnica ima stvarno raznih, no opet je tu razina takva da su svake druge Avidove kočnice bile iz ultimate serije. Rotori su uglavnom u kombinaciji 180/160.
Pedale su 60 posto Shimanove spdejke, opet uglavnom XT/XTR. Nešto jajomlata, Timeovih pedala i nekih čudnih neindetificiranih objekata.
Sidi cipelice su bez konkurencije na području biciklističkih obuvala, nosi ih preko pola pelotona uklučujući i nas zahvaljujući dragom sponzoru.
Gume su uglavnom lagani tubelessi. Naše Hutchinson Barracude pokazale su se pouzdanim kada se sjetimo koliko je ljudi oko nas bušilo (većinom ljudi sa zračnicama, ali bušila je i tjublesirana elita), ali bile su bez konkurencije najteže gume koje smo spazili. Uglavnom su ljudi furali Schwalbice, Rocket Ronove, Racing Ralphove i Nobby Nicove, Continental je bio prisutan sa Race Kingovima, Maxxis s pokojim Larsenom, Hutchinson s Piranhama i još je bilo puno nama nepoznatih Panaracera, Onza i drugih proizvođača.
Mi smo utrku proveli bez pravog defekta, a vidjeli smo mnoge s puknutim lancima i gumama… Nekima su se kao recimo pobjedničkom mješovitom paru i pedale trgale pa je Daniel Gathor zadnjih nekoliko kilometrara etape do Saarntheina protrčao. Naša velika zahvala Keindl Sportu na pouzdanoj opremi.
Naše prehrambeno sveto trojstvo: gomila pašte na pašta partijima, jutarnji musli i nevjerojatne količine gelova tijekom etapa. Prosječno smo krknuli deset gelova svaki po etapi što je rezultiralo time da smo za posljednju etapu morali u kupovinu. Potrošili smo dva pakunga Powerbarovih gelova, plus 16 dobivenih High Five gelova (puno blaži od Powerbarovih, meni jako dragi, Beri loši). Srećom, na zadnje dvije etape dijelili su se High Five gelovi na okrepnim stanicama. Otvoreni… Tak da nije bilo trpanja u džepove. Osim gelova, na svakoj etapi bi na okrepnim stanicama pojeli par energetskih pločica, voće te kolače, što se već nudilo… Osim toga bilo je tu i dosta razrijeđenog High Five izotonika. Inače smo pred etapu natankali bidone Powerbarovim izotonikom, a poslije etape smo istu firmu zlorabili za oporavak s proteinskim šejkom i aminokiselinama. Bero je još u sebe trpao mali milijun raznoraznih Herbalife tabletica, a ja sam krkao ruski Mumio. I završili smo trku bez zdravstvenih problema, a bilo ih je na kraju i bolesnih i šmrcavih.
Borba za ukupnog pobjednika bila je jako neizvjesna. Početni favoriti, višestruki pobjednici TransAlpa i ovogodišnji pobjednici Cape Epica, Team Bulls 1 , Platt/Sahm, otpočetka je imao problema s ozljedom ramena Karla Platta prvaka njemačke u maratonu i mnogobrojnim bušenjima. Tako se glavna borba vodila između konačnih pobjednika švicarskog Bixs (to je isto naziv nekakvih bicikala) teama (Lukas Buchli- 6. mjesto prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva u maratonu i Thomas Stoll), i njemačko-švicarskog para Genze/Kugler koji su vozili za Multivan Merida ekipu. Razlike na kraju etape su često bile u desetinkama i na kraju su Švicarci do zadnje etape skupili tek tri minute prednosti. Dečki su na stazi proveli manje od jednog dana; 23h 42 minute što u usporedbi sa naših 35:09 izgleda zastrašujuće, a još u usporedbi sa 59:27 posljednjeg tima Tochter und Baart… U ženskoj kategoriji Kristin Noorgard, danska prvakinja u maratonu i nekada u XC-u i švicarka Milena Landtwing nisu imale pravu kokurenciju i pobjedile su u svakoj etapi, a to isto je umalo uspjelu Alison Sydor (trostruka svjetska XC prvakinja, srebrna Olimpijka) i Danielu Gathofu u mješanoj kategoriji. Mastere nismo tako pomno pratili, no, samo letimičan pogled na listu govorio nam je da se ne bismo proslavili niti u kategorijama za gospodu u godinama. Ukupno smo osvojili 167. mjesto od 447 timova koji su završili utrku (580 ih je startalo), a 106. u kategoriji seniora od 229 koji su završili sve etape.
